Divlja mrkva
Latinski Daucus carota
Porodica štitarke, Apiaceae
Narodna imena: divlji merlin, stidak
Divlja mrkva je dvogodišnja biljka s nježnim bijelim cvjetovima skupljenima u čipkaste štitove koji se izdižu iznad travnjaka poput lagane izmaglice. Njezina stabljika je tanka i blago dlakava, a listovi perasto razdijeljeni i mirisni. Kada ih protrljamo među prstima, odmah otkrivaju poznati, topao miris mrkve. U samom središtu cvijeta često se nalazi mala tamna točkica, jedan od najsigurnijih znakova po kojima se divlja mrkva prepoznaje u prirodi. Ta tamna točkica je ustvari tamni cvjetić.
Divlja mrkva je zapravo divlji predak današnje vrtne mrkve. Nekada je bila cijenjena upravo zbog svojih aromatičnih listova, sjemenki i korijena, a tek su stoljećima kasnije selekcijom nastale velike, narančaste mrkve kakve danas poznajemo.
Latinsko ime Daucus potječe od grčke riječi daio (zagrijavati), zbog zagrijavajućeg djelovanja plodova. Široko je rasprostranjena, raste diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj. Raste u velikim skupinama na zapuštenim zemljištima, poljima, pored putova, nasipa i na rubovima šuma. Na obroncima Medvednice često se može vidjeti kako ljeti prekriva livade bijelim cvjetnim tepihom.
Ljekovitost i djelovanje
Divlja mrkva je jestiva i sigurna biljka.U narodnoj medicini divlja mrkva se koristila stoljećima. Njezine sjemenke posebno su cijenjene jer sadrže eterična ulja, flavonoide i gorke tvari koje djeluju na probavni i mokraćni sustav. Tradicionalno su se koristile za poticanje izlučivanja tekućine, kod nadutosti i sporog metabolizma. Čaj od sjemenki divlje mrkve u starim je zapisima opisan kao blago sredstvo za čišćenje organizma, a koristio se i kod tegoba mokraćnog mjehura i bubrega. Listovi su bogati klorofilom i mineralima te su se dodavali jelima kao začinska biljka, dok je mladi korijen služio kao skromna, ali aromatična proljetna namirnica.
Kako prepoznati divlju mrkvu
Divlja mrkva ima jako otrovne rođake u istoj porodici štitarki. Svi ovi otrovni članovi porodice Apiaceae imaju bijele štitaste cvatove, pa se lako mogu zamijeniti s divljom mrkvom ako se površno promatraju. Osim toga mogu rasti na istom području. Potreban je izuzetan oprez!
Kukuta (Conium maculatum) je jedna od najotrovnijih vrsta štitarki u Europi. Svi dijelovi biljke su izrazito otrovni, osobito sjemenke i korijen. Sadrži piperidinske alkaloide (poput koniina) koji mogu uzrokovati paralizu i smrt ako se unesu.
Otrovna trubeljika (Cicuta virosa) sadrži snažne neurotoksine koji mogu uzrokovati teška trovanja.
Divlji peršin (Aethusa cynapium) sadrži alkaloid koji je sličan alkaloidima velike kukute i otrovne trubeljike. Zabilježeni su smrtni slučajevi trovanja čovjeka zbog sličnosti s vrtnim peršinom.
Najpouzdaniji za prepoznavanje divlje mrkve je tamna točka u središtu cvijeta i dlakava stabljika te miris mrkve pri gnječenju listova.
Piše: Sunčica Pećnjak